Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor je na sjednici 13. travnja 2005. godine, a u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom usvojio Deklaraciju o antifašizmu o odnosu prema stečevinama narodno oslobodilačke i antifašističke borbe Hrvatske 1941.-1945. i tretmanu njenih sudionika - boraca i ratnih vojnih invalida.  Deklaracija o antifašizmu


Govor predsjednika UAAB-e Josipa Milata na svečanosti obilježavanja 70. obljetnice oslobođenja Splita

Poštovani uvaženi gosti, dame i gospodo,drugarice i drugovi antifašisti,

Dozvolite mi da vas u ime UAAB Grada Splita i u svoje osobno ime najsrdačnije pozdravim i zahvalim što ste se odazvali našem pozivu. Posebno želim pozdraviti predsjednika RH prof dr. Ivu Josipovića i izraziti mu zahvalnost što je svojim prisustvom uveličao ovaj, ne samo za naš Grad, veliki jubilej. Želim pozdraviti i borce sudionike NOB-a i pokreta otpora, a posebno među njima dva ratna veterana, prvoborca Jakova Vetmu, koji je u s kasnijim admiralom Purišićem bio u prvoj grupi boraca NOV koja je ušla u grad, te legendarnog sudionika bitaka sa Sutjeske i Neretve također nositelja partizanske spomenice i niza drugih ratnih odlikovanja među kojima i tri ordena za hrabrost, druga Lovru Reića i njegovu suprugu također borca Anku. Molim jedan pljesak za njih.

 

Ovo je dan kada se s posebnim pijetetom prisjećamo svih rodoljuba, antifašista i heroja koji su išli u oružanu borbu, svjesni, da će mnogi od njih tu slobodu platiti vlastitim životom. Dan kada se prisjećamo i velikog broja Splićanki i Splićana aktivnih sudionika pokreta otpora i koji su djelujući u pozadini često bili odlučujuća podrška borcima NOR-a.Prisjećamo se i svih koji su zbog svoje antifašističke opredijeljenosti prolazili torture fašističkih zatvora, logora, progonstva i drugih oblika stradavanja.

Iako mnogi od vas znaju za ratnu epopeju Splita i stradanja koja je doživio za vrijeme fašističke okupacije, dopustite mi da vas ovom prilikom s nekoliko podataka, podsjetim na slavnu antifašističku prošlost našega Grada

6. travnja 1941. godine, onog istog dana kada su njemački avioni bombardirali Beograd - glavni grad naše tadašnje države, fašistički talijanski avioni bombardirali su Split. Već 10. travnja 41. pod pokroviteljstvom talijanskih i njemačkih okupatorski vojski osnovana je tzv. Nezavisna država Hrvatska, koja odmah u Splitu uspostavlja ustašku vlast. Već 15. travnja 41.talijanska je vojska ustaše u potjerala Omiš i u Splitu uspostavila svoju apsolutističku vlast. 18. svibnja 1941. ustaška vlast potpisuje „Rimski ugovor“ kojim NDH veliki dio Dalmacije, jadranske obale i otoka uključujući i Split, prodaje Italiji. Taj sramotni izdajnički ugovor potpisao je s jedne strane utemeljitelj fašizma Benito Musolini is druge strane, ustaški poglavnik Ante Pavelić - fašistički sluga, kojega nažalost još i danas, kao velikog Hrvata i domoljuba“ veličaju mnogi među kojima ne mali broj dalmatinaca.

Od samog početka talijanske okupacije splitski antifašistiorganiziraju i pružaju otpor, talijanizaciji Splita. U prkosu i akcijama prednjači splitska mladost.Skidaju ili šaraju talijanske plakate, mrče tintom i katranom slike Musolinija, lijepe svoje plakate.Poznate su demonstracije učenika i nastavnika protiv uvođenja talijanskog i ukidanja hrvatskog jezika u škole. Fašisti na općenarodni otpor odgovaraju terorom, hapšenjima, zatvaranjima, mučenjima i ubojstvima. Osnivani su prijeki sudovi, a sve više uhapšenih splitskih rodoljuba fašisti u suradnji s ustašama odvode i strijeljaju u Sinju, Trogiru Šibeniku…

Što se rat više razbuktavao sve je više rastao pokret otpora. Sve više, posebno mladih, odlazi u borbu u partizane ali nesmiljena se borba razvija i u samom Gradu. Početkom kolovoza formiran je Prvi splitski partizanski odredkoji već 11. kolovoza odlazi u oružanu borbu. Sudbina Odreda bila je tragična.Već 14. kolovoza nakon što su bili prokazani, talijanska i ustaška vojska ih kod Trilja opkoljava. U izravnoj borbi ubijeno je 7 boraca 25 je zarobljeno od kojih je njih 21 već 26. kolovoza u Ruduši kod Sinja i streljano. Streljani su po osudi Pokretnog ustaškog prijekog suda, suda tzv NDHrvatske, zato što su se usudili ustati protiv fašističkog okupatora za slobodu svoga Grda, naroda i svoje domovine.

Od oko 40.000 stanovnika koliko je Split imao 1941. godine više od 90% ih je izravno ili posredno sudjelovalo NOB-i bilo kao aktivni borci bilo kao borci u pokretu otpora bilo kao simpatizeri koji su na različite načine u okviru mogućnosti davali doprinos borbi za slobodu. Oko 12.500 ili gotovo svaki treći Splićanin izravno se borio u redovima NOV i ratovalo diljem cijele tadašnje države. Više od 18.000 ili gotovo polovina Splićana aktivno je surađivalo - bilo uključeno u narodno-oslobodilački pokret, a većina ostalih su bili simpatizeri NOP-a. Blizu 15.000 žitelja Splita i njegove uže okoline prošlo torture u zloglasnim splitskim zatvorima. Više od 5.000 ih je odvedeno u talijanske, njemačke i ustaške logore smrti, a oko 1.400 su bili prisiljeni otići u izbjeglištvo. Što u oružanoj borbi protiv fašističkih okupatora i njihovih domaćih slugu, što umorenih u okupatorskim i ustaškim zatvorima i logorima, strijeljanih od prijekih sudova te poginulih od bombardiranja i umrlih od gladi i bolesti, Split je za svoju, i slobodu domovine dao blizu 4.000 tisuće života ili svakog desetog svog žitelja.

Koliko je u Splitu bio jak pokret otpora pokazat će samo nekoliko podataka. Pored već spomenute demonstracije srednjoškolaca rujna 41., 1. maja 42. na zvoniku Svetog Duje zavijorila se crvena zastava.Sredinom 43. u stanu kipara Marina Studinau ulici CorsoItaliacingue (danas Zvonimira), postavljena je izložba s više od 50 slikarskih i kiparskih radova partizanskih umjetnika. Kolika je bila drskost organizatora svjedoči činjenica da je izložba organizirana u centru grada, u kući s prodavaonicom mješovite robe u prizemlju i ambulantom u talijanskog vojnog zubara dr. Marchija. A kolika je bila privrženost Splićana antifašizmu svjedoči činjenica da je u gotovo pola godine izložbu posjetilo oko dvije tisuće građana i nije bila provaljena. Za cijelo vrijeme okupacije po čitavom gradu su vršene sabotaže, neprekidno izlazi glasilo „Naš izvještaj“ kasnije „Glas Splita“. Stalno djeluje i Odbor narodne pomoći.

Osmog rujna 1943. je kapitulirala Italija, a već 10. rujna zahvaljujući organiziranom pokretu otpora Gradski narodni odbor organizira narodnu vlast. Tim činom Split postaje prvi veći oslobođeni grad u okupiranoj Europi koji uspješno funkcionira. Sloboda je,nažalost, trajala samo 17 dana - do dolaska razorne nacističke vojske koja provodi još brutalniji teror– hapšenja, mučenja, zatvaranja, ubijanja vješanja, strijeljanja. Nijemci su pri samom ulasku u grad ubili blizu 1000 ljudi, ali ni time ne uspijevaju slomiti slobodarski duh splićana. Čak što više, Splićani masovno odlaze u partizane. Sredinom 44. kompletna momčad Hajduka odlazi na oslobođeni teritorij i nastupa pod imenom reprezentacije NOV Jugoslavije. Žalosno da se današnji funkcionari i brojni navijači Hajduka ove činjenice stide.

I još smo crtica dvije o danu oslobođenja. U ranu zoru 26.10 1944. prilikom ulaska boraca NOV-e u Grad, prolamalo se Splitom „Evo naših, dolaze naši, došli su partizani, pobigli su Nijemci, slobodni smo“. Za samo par sati iznikle su brojne crvene zastave po gradu,a uz zvonjavu svih crkvenih zvona, sve, mlado i staro, sve osim onih prikovanih za bolesničku postelju izašlo je na ulice radujući se i kličući partizanskim borcima. Smoje i sam impresioniran brojnošću razdraganih splićanki i splićana kasnije će napisati „ajme koliko naroda, nisan ni zna da toliko svita ima u Splitu.“

Eto drugarice i drugovi zašto je Split s ponosom dobio epitet bastiona antifašizma. Mi antifašisti smo žalosni što tako nije i danas.

Dame i gospodo. Svjedoci smo, nažalost, da od stjecanja samostalnosti u našoj zemlji ne samo oživljavaju, nego i rastu, snage koje prizivaju aveti prošlosti – jača neofašizam. Odnos prema antifašizmu u Republici Hrvatskoj više od dva desetljeća karakterizira minimiziranje, pa čak i kriminaliziranje antifašističke NOB i antifašizma uopće. Borci NOR-a se nerijetko prikazuju kao zločinačka komunistička vojska, tretiraju se kao građani drugog reda, a u pravima su svrstani u resor socijalne skrbi, čime se gazi njihovo ljudsko dostojanstvo. Istovremeno se, čak i zakonskom regulativom, pod nazivom „Hrvatska domovinska vojska“, koja kao takva nikada nije ni postojala, veličaju kvislinške postrojbe kao rodoljubne, a njihovi pripadnici kao jedini stvarni borci za Hrvatsku. Na toj osnovi se gradi i odnos javnosti prema spomen-obilježjima i njegovanju tradicija antifašizma, što je bez presedana u zemljama Europe.

Riječ je i o ispadimana stadionima, neprimjerenim grafitima, devastiranju i rušenju spomenika NOB-a, nedopustivim istupima pojedinih nazovi objektivnih znanstvenika, pojedinih predstavnika crkve, predstavnika pojedinih medija, uključivo i HRT, te općenito krizom izazvanom jačanjem političkih stranaka s neofašističkim idejama u Hrvatskoj, a i u nekim zemljama u Europi. Tome doprinosi i konstantno izostajanje volje institucija vlasti da, provođenjem Deklaracije Hrvatskog sabora o antifašizmu, jednoglasno donesene još 2005. godine, djeluju na afirmiranju antifašizma kao civilizacijske vrijednosti, te da pristupe rješavanju društvenog i materijalnog statusa boraca NOB, Saveza, zajednica i udruga antifašističkih boraca i antifašista u Republici Hrvatskoj.

Od stjecanja hrvatske samostalnosti, naročito u prvom desetljeću, Savez antifašističkih boraca i antifašista je svojim aktivnostima, samoprijegornim i volonterskim djelovanjem u svojim udrugama,i zajednicama udruga, uspio sačuvati antifašistički dignitet Republike Hrvatske, njeno mjesto u pobjedničkoj antifašističkoj koaliciji i bitno pridonijeti primanju Hrvatske u Vijeće Europe, NATO, EU i u druge međunarodne organizacije.

I pored toga, odnos dijela vlasti prema hrvatskom antifašizmu i udrugama koje baštine antifašizam, karakteriziraju obećanja i oportunizam, a nerijetko i politikantstvo. To potvrđuje i činjenica da ni poslije gotovo 10 godina od donošenja saborske Deklaracija o antifašizmu, Sabor ni Vlada RH nisu ništa poduzeli u njenom provođenju u praksi i životu. Posebno se to odnosi na dio u kojem se citiram: „pozivaju državna tijela da zakonskim sredstvima i djelatnošću čuvaju i unapređuju antifašističke stečevine, vrijednosti i opredjeljenja hrvatskog društva i Republike Hrvatske te rade na očuvanju dostojanstva i skrbi nad sudionicima antifašističke borbe na očuvanju antifašističke spomeničke baštine kao općeg kulturnog dobra i na ukupnoj zaštiti i afirmaciji temeljnih vrijednosti antifašizma kao zaloga civilizacijske budućnosti i demokratskog europskog opredjeljenja“.

Radi toga, ali dakako i ne samo radi toga, jačaju neke snage koje uporno negiraju našu antifašističku prošlost, žele rehabilitirati ustašku ideologiju. Za njih partizanski borci nisu antifašisti već zločinci, a ustaše, domobrani borci za slobodu Hrvatske. Žele nam valjda poručiti da Hrvatsku od naci-fašističke okupacije nisu oslobodili partizanske nego ustaške i domobranske jedinice.Mladima poručuju da su partizani zločinci zato što su se borili vojske NDH, protiv ustaške vojske, one iste koja nikada nije ratovala protiv njemačke ili talijanske okupatorske vojske, nego uvijek na strani fašista i nacista, a protiv partizanske oslobodilačke vojske i antifašista.

Žele izbrisati povijesno sjećanje na fašizam, to najveće zlo u povijesti civilizacije, koje se temelji na diskriminaciji svih drugih i drugačijih, i koji se iskazuje kao najgori oblik nacionalizma. Zaboravljaju, a mnogi posebno mladi, nažalost i ne znaju, da je na tim osnovama nastao i razvio se nacizam. Nacionalni ponos treba razvijati ali to nije i nacionalizam, ma što o tom tko mislio.

Počnimo mijenjati školske programe, obrazujmo i odgajajmo mlade na objektivnim povijesnim činjenicama onako kao to povijest u danom vremenu i okolnostima znanstveno zahtijeva. Prestanimo prebrojavati kosti i krvna zrnca. To vrijedi za svakog domoljuba humano i demokratski orijentiranog pojedinca. Počnimo razgovarati, surađivati raditi na prevladavanju podjele na naše i njihove. Prestanimo tendenciozno prekopavati jame, osuđivati ili pravdati zločine novim zločinima.

Antifašizam nije stvar niti jedne političke stranke ni jedne institucije, niti je to bio čija pojedinačna svojina. Antifašizam je civilizacijska tekovina, univerzalna humanistička vrijednost, to je sjećanje na povijest -povijesne činjenice. Povijest označava sjećanje na prošlo i nije učiteljica života po faktografiji – kada se i u koje vrijeme nešto u povijesti dogodilo, nego po spoznaji i kritičkom sagledavanju okolnosti koje su do određenih događaja dovele, nastojanje da se ne ponove. Sjećanje na strahote fašizma i njegove žrtve te sjećanje na antifašizam heroje antifašističke borbe je civilizacijska obaveza sadašnjosti i budućnosti.

Ideali borbe za slobodu i demokraciju borba protiv diskriminacije po bilo kojoj osnovi, ponovimo,nemaju ni nacionalni ni stranački predznak. To je opća humanistička civilizacijska vrijednost, to su bili ideali mladosti koja je išla u antifašistički rat 1941. i mladosti koja je išla u Domovinski rat 1991. Zato i jedni i drugi zaslužuju naš pijetet u sadašnjosti i budućnosti. Ne ponovilo se.

Živjeli.

Online bookmaker the UK whbonus.webs.com William Hill
http://bigtheme.net/wordpress
Сачак/Ламперия Прочети тук