Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor je na sjednici 13. travnja 2005. godine, a u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom usvojio Deklaraciju o antifašizmu o odnosu prema stečevinama narodno oslobodilačke i antifašističke borbe Hrvatske 1941.-1945. i tretmanu njenih sudionika - boraca i ratnih vojnih invalida.  Deklaracija o antifašizmu


OBILJEŽAVANJE NAJMASOVNIJIH ZVJERSKIH ZLOČINA NJEMAČKIH I KVISLINŠKIH VOJNIKA NAD CIVILNIM STANOVNIŠTVOM DALMACIJE, KRAJEM 1943. I S POČETKA 1944.

Kapitulaciju fašističke Italije, narod Dalmacije je dočekao s ushićenjem. Istovremeno, narod je zahvatio plamen općenarodnog ustanka.

Grad Split, bastion antifašizma, postaje slobodan, jedan od rijetkih gradova u Europi. Ali , nakratko, samo 17 dana!

 

 

Zaprijetila je Njemačka ofenzivas dijelovima četiriju divizija (114., 118., 264., 369. hrvatska legionarska “Vražja” 373. legionarna “Tigar” i 7. SS “Prinz Eugen” — mahom sastavljena od banatskihfolk-dojčera) i s podređenim kvislinškim jedinicama, uz podršku zrakoplovstva i tenkova, s ciljem: isparcelizirati slobodnu dalmatinsku teritoriju, izolirati, potisnutii uništiti baze NOPH-a i glavninu partizanskih jedinica — NOVH, od kojih su se mnoge tek formirale ili postojeće popunjavale novim neiskusnim ljudstvom i, konačno, da spriječe iskrcavanje Savezničkih snaga na istočnu obalu Jadrana.

Na putu ostvarivanja ciljeva, Nijemci, zajedno s ustašama, domobranima i četnicima brutalno, bez milosti su “čistili”(ognjem i nožem) Dalmaciju.

Njemačkom okupatoru i kvislinzima organizirano se suprotstavio narod, koji je bio uz NOP i svi odredi, brigade i druge samostalne partizanske jedinice organizirane, u 8. dalmatinski korpus NOVH-e.

Nakon višemjesečne oružane i krvave borbe s premoćnim neprijateljem, štabovi i jedinice NOVH-e, cijeneći da bi, u okruženju, moglibiti uništeni, odlučili su da sglavninom snaga i sredstvima pređu s kopna na srednjodalmatinske otoke. Istovremeno, narod Zagore i priobalja, također, znajući, da bi mogli biti uništeni na najsvirepiji način, odlučio se na Zbjeg. Njih nekoliko tisuća, ponajviše, s područja Zagore i Biokova krenuo je prema nekoliko luka u Makarskom primorju, gdje ih prihvaćaju borci NOVH-e, i, kao prioritet, prevoze ih i zbrinjavaju na srednjodalmatinske otoke, s najvećom koncentracijom, u prvom momentu, na otok Hvar. UVrboskoj osnovan je Centar organiziranog zbjega (COZ). Da bi u narednom periodu Zbjeg naroda, njih oko 40.000, uglavnom žena staraca i djece našlo utočište, u manjem broju u Italiji, a u većem u Africi, — El Shatt.

Zbog nemoći da ostvari postavljene ciljeve, neprijatelj se odlučuje na odmazdu prema civilnom stanovništvu, čineći monstruozne zločine: ubijanja i bacanja mrtvih i živih u vatreni oganj. Nisu imali milosti ni prema stanovnicima krajeva, koja su bila “prisiljena”, da budu na strani ustaškog režima i okupatora. Dok je narod Dalmacije odlazio u Zbjeg, istovremeno, neprijatelj, je hapsio i odvozio oko 30.000 stanovnika u internaciju, u Bosnu i Slavoniju. Oni koji su završili u konc. i radnim logorima, većina se nije vratila svojim kućama.

Nijemci i domaći kvislinzi masovne zločine izvršili su u mjesecima, krajem 1943.g., upadom u Dalmaciju:

-       na Triljskom području (u 9 sela) streljane su 102 osobe, a zapaljeno ili srušeno 400 objekata. Trilj je potpuno uništen,

-       preko Gizdavca, prema Klisu, u Muću i Lećevici ubili su oko 20 ljudi. Popaljeno je nekoliko kuća, a opljačkano sve što je bilo moguće,

-       na širem području Klisa ubijeno je 130 mještana, od toga 24 žene, 13 djece i 22 osobe starije od 60 godina. Popaljeno je 187 kuća u 4 naselja,

-       u Splitskom polju streljane su 72 osobe, od toga 51 Mravinčanin, našao se u koloni smrti,

-       u Splitu uhapšeno je 110 Židova, od kojih se ni jedan živ nije vratio.

-       u selima između Rogoznice i Marine uhapšeno je gotovo cjelokupno stanovništvo. USevidu i okolnim zaseocima streljano je 31 osoba,

-       u selu Srinjine, 63 osobe odvedene su u logore, od kojih su 33 umrle od gladi u Zemunskom logoru,

-       na poluotoku Pelješcu, u selu Pijavićino ubijena su 33 muškarca i zapaljeno selo. U Kuni je ubijeno 20, a u Oskorušno 9 osoba. Iz Janjine odvezli su u logore sve muškarce od 16 do 40 godina, a većinu kuća su popalili,

-       u Cisti (Imotska krajina) ubili su 11 ludi i zapalili 16 kuća. U selu Grabež ubijeno je 20 osoba,

-       u Opuzenu i Podgradini uhapšeno je 20 osoba koji su bili uz NOP, da bi bili obješeni 16.10.1943.g., na rivi u Metkoviću i duž obale Neretve.

-       u Baćini i Zapadnoj Plini ubijeno je 97 osoba. Samo u jednoj izgorjeloj kući pronađeno je 35 pougljenih leševa, među njima i 11 leševa djece.

-       na području sjeverne Dalmacije teške zločine u više mjesta, počinili su, osim njemačkih trupa, i četnici. Samo u Šibenskom zaleđu četnici su zaklali 31 osobu, većinom su to bile žene i djeca, a Nijemci su ih motrili sa planinskih visova.

Početkom 1944.,neprijateljska vojska je nastavila s još monstruoznijim ubijanjem civilnog stanovništva na području Biokova, Mosora i Kamešnice. Samo u selu Žeževicazaseok Čikešiubijeno je 55 osoba, od toga 32 je zapaljeno, zajedno sa zgradom.

Na srednjodalmatinskim otocima Nijemci i ustaše, prvo bi opkolili selo, a zatim bi hvatali sve muškarce od 16 do 40 godina, te bi ih odvodili u konc-logore. Što nisu uspjeli uhapsiti i odvesti, strijeljali su na licu mjesta. U Gornjem Humcu uhvatili su 26 muškaraca; trojica su uspjela pobjeći, a ostali su ubijeni i bačeni u jamu.

Sav taj teror neprijateljskih vojnika stvorio je još veći otpor naroda, kao i jaču i efikasniju borbu partizanskih jedinica — NOVH. Neprijateljski vojnici nisu imali mira. Gubitke u ljudstvu, u većem broju bilježile su, obje zaraćene strane. Neprijateljske oružane snage svjesne da nisu ostvarile ciljeve, nakon pregrupiranja snaga i sredstava, odlučile su se na novu ofenzivu,u prostoru između Biokova, Mosora i Kamešnice, da bi uništili partizane(Mosorski i Dinarski odred, te 10. dalmatinsku brigadu). Za tu operaciju, neprijatelj je angažirao i pokrenuo oko 1000 vojnika. Operaciju je otpočeo iz četiri osnovna pravca. Nakon višednevne krvave borbe s neprijateljskim borcima, borci MPO, uvidjevši da će biti uništeni, privremeno napuštajuMosorske krajeve i, s najvećim brojem boraca, prebacuje se na lijevu obalu Cetine, u pravcu Kamešnice. Neprijateljske oružane snage, na putu za Mosor, u selu Sitno Gornje, strijeljali su 18 osoba. U Zamosorju, kada im nije pošlo za rukom da unište partizane, neprijatelj,na zvjerski način iskaljuje bijesnad civilnim stanovništvom u Docu Donjem, i u obližnjimzaseocima. Bilo je to, 26. ožujka 1944.g., gdje je na najokrutniji način, ubijeno 276 stanovnika, od toga 103 djece. Ponosan Mosor je urlikao od boli. Preživjeli Ambroz Radić sjeća se: “Zove me devetogodišnja kći Marija, Ćaća svi su pobijeni, samo ja nisam. Djeca gore kao sviće — ruke i nogice”. U Zamosorju više godina,nakon toga, nije se mogla čuti riječ djeteta - “bako”!

Neprijateljska ofenziva nastavljena je u pravcu Kamešnice, s istim ciljem, uništenje partizana. Kako im ni u tom poduhvatu nije pošlo za rukom,neprijateljski vojnici zvjerski su se sručili na 12-tak sela (od kuće do kuće),Podkamešnice. Pri tome su počinili najmonstruoznije zločine nad oko 1400 civila svih uzrasta. Samo u selu Voštane ubijeno je oko 400 osoba.

Preživjela ŠimaBitunjac, pok. Ivana, djevojka od 20 godina iz sela Rude, sjeća se: “Vojnici su zalazili u kuće. Na koga su god naišli, ubili su ga! U kući, bila sam s majkom, dvije sestre i bratom. Vojnik puca u nas. Majka i sestra su poginule. Ja, brat i sestra izvukli smo se iz zapaljene kuće. Otac mi je ubijen na cesti. Dok se nisam izvukla iz goruće kuće, ležala sam ranjena, uz mrtvu majku. Najstrašnije je bilo u zaseoku Milanovići, u kojemu je, u jednoj kući spaljeno 45 žena i djece, a u drugoj kući 22 žene i djece, koji nisu spaljeni”.

O monstruoznim zločinima na području Mosora i Kamešnice, komandant 7. SS divizije “Prinz Eugen”, August Schmidthuber, na saslušanju u Beogradu, pred Državnom komisijomje izjavio: “U ofenzivi, 26.-28./29. ožujka 1944., u vršenju zločina, sudjelovale su jedinice 14. puka 7.SS divizije, 1. bataljun 369. hrvatske legionarske “Vražje” i 1. bataljun 118. lovačke divizije”.

Nijemci i kvislinzi, pred oslobođenje Dalmacije, u srednjoj Dalmaciji: od Aržana i Studenaca preko Sinja, Trilja, Garduna i Ciste Prove do Blata n/C koncentrirali su i pokrenuli oružanu borbu s oko 2200 vojnika iz dijelova divizija: 7. SS “Prinz Eugen”, 118. lovačke i 369. legionarske “Vražje”, te 26. i 27. ustaške bojne i 15. domobranske pukovnije.

U konačnici, na ovim prostorima, neprijatelj je ipak doživio krah. I u takvim nepovoljnim okolnostima upadom u mjesta ubijali su civilno stanovništvo i palili njihove domove. Povlačenjem iza sebe ostavljali su više stotina mrtvih, ranjenih i zarobljenih vojnika. Prema manjem broju zarobljenika, iz osvete, grupe partizanskih boraca nisu imale milosti, pa je dolazilo do nehumanih čina, koja ne mogu negirati Narodnooslobodilačku borbu Hrvatske za slobodu.

Nijemci i kvislinzi, do oslobođenja Dalmacije, stalno su upadali u pojedina mjesta, u kojima su ubijali ljude i palili njihove domove. Sav taj teror i ubijanje ljudi nisu uplašili stanovništvo. Naprotiv, svaki zločin udvostručio je broj boraca NOPH-a, koji su bili svjesni da se jedino i samo borbom može izvojevati sloboda.

U znak sjećanja na fašističke žrtve, s najvećim pijetetom bit će organizirane dvije komemoracije:26. ožujka (srijeda) uDocu Donjem, grad Omiš i 29. ožujka (subota) u selu Voštane, općina Otok, grad Trilj i Sinj, gdje će se održati, prigodna misa, prigodne riječi i položiti cvijeće kod Spomen Križa i spomenika, pod Državnim pokroviteljstvom.

Predsjednik:

                                                                                                                                   Krešimir Sršen, prof.

Online bookmaker the UK whbonus.webs.com William Hill
http://bigtheme.net/wordpress
Сачак/Ламперия Прочети тук